Walking as an Art. Experience, Political Engagement, Image

[Croato] Pristupi hodanju, koji uključuju brojna znanstvena područja, mogu se podijeliti u dvije velike skupine. Prvi privilegira fenomenološko gledište, koncentrirajući svoj interes na doživljaj prostora koji se osjeća hodanjem. Drugi rađa kritičku refleksiju usmjerenu na dekonstrukciju uobičajenih reprezentacija i uvjerenja uključenih u bilo koje prostorno iskustvo. Takozvani umjetnici hodanja, odnosno oni umjetnici koji svoju umjetnost u potpunosti temelje na hodanju, smješteni su između ove dvije skupine, budući da svoju umjetničku formu poimaju ili kao sredstvo razumijevanja osjetljive i afektivne dimenzije povezane s iskustvom hodanja ili kao povlašten način uključivanja u kritičku raspravu o prostoru i iskustvu. U prvom odlomku pokušat ću ponuditi opis ove umjetničke forme, uglavnom, ali ne isključivo, usredotočujući se na njezine glavne predstavnike, Richarda Longa i Hamisha Fultona. Rasprava će se primarno odnositi na njihovo pozivanje na umjetnički aspekt, a što je dobro izraženo Longovom tvrdnjom „hodanje je umjetnička forma sama po sebi”. Zatim ću se pozabaviti odnosom koji iskustvo hodanja uspostavlja između tijela i prostora. U razmatranju tijela – prema sugestiji Francesca Carerija – i kao „instrumenta percepcije” i kao „alata za crtanje” terena ili okolnog prostora kojim se prolazi, ljudsko tijelo uvijek je dano, fenomenološki, kao uvjet mogućnosti postojanja ili, još bolje, hodanjem generiranog prostora. Potom ću u drugom odlomku pokušati rasvijetliti neke aspekte društveno-političkog angažmana umjetnika hodanja, u njihovim eksplicitnim i implicitnim aspektima. Istina je da posebno Fulton jasno daje do znanja da je njegova umjetnost „samo umjetnost”, a ne „politička umjetnost”. Međutim, njegovo stajalište u korist nekih građanskih i ekoloških kampanja – od njegova interesa za „duboku ekologiju” Arnea Næssa do njegovog zagovaranja Tibeta i američkih domorodaca – dovelo je do akcija u kojima je takav angažman eksplicitan, poput rada „Slowalk” kojim ovaj autor daje potporu umjetniku Aiju Weiweiju. Dodatno, i u općenitijem smislu, hodanje kao takvo može se promatrati kao aktivnost koja prenosi lato sensu političke implikacije: obrana sporosti svojstvene hodanju čini ovu umjetničku formu kritičkim stavom protiv sve većeg ubrzanja suvremenoga tehnokratskog i produktivističkog svijeta. Na kraju, u trećem odlomku, raspravljat ću o nekim aporijama koje sa sobom nosi ova umjetnička forma, a koje su sami umjetnici već tematizirali . Ovdje se radi o proturječju koje se javlja između umjetničkog oblika koji se može dati samo kao iskustvo – kao takvo koje se ne može podijeliti i ne može živjeti osim osobe koja hoda – i njegove komunikativnosti, koja se nužno mora odvijati kroz slike ili izvještaje, tj. pomoću nečega sasvim drugog od iskustva hodanja. Takva aporija, koju se ponekad pripisuje samim umjetnicima hodanja, kroz pomnije promatranje pokazuje se kao bitna odrednica njihova promišljanja, a time i jedna od ključnih točaka u samotematizaciji njihova umjetničkog djelovanja.

The approaches on walking, involving numerous fields of knowledge, can be divided into two large groups. The first one privileges a phenomenological point of view, concentrating their interest on the experience of space felt through walking. The second one gives birth to a critical reflection aimed at deconstructing the common representations and beliefs involved in any spatial experience. The so-called walking artists, that is, those artists who base their art entirely on walking, are situated in between these two groups, given that they conceive their artform either as a means of understanding the sensitive and affective dimension connected to the experience of walking, or as the privileged way to engage into a critical discussion concerning experience and space. In the first paragraph, I shall try to offer a description of this artform, mainly, but not exclusively, focusing on its major exponents, Richard Long and Hamish Fulton. The discussion will primarily concern their claim to artisticity, well expressed by Long’s incisive statement “walking is an artform in its own right.” Next, it will address the relationship that the experience of walking establishes between body and space. In considering the body—following Francesco Careri’s suggestion—both as an “instrument of perception” and as a “tool for drawing” of the terrain or surrounding space traversed, the human body is always given, phenomenologically, as a condition of possibility of the space walked or, better still, of the space generated through walking. Subsequently, in the second paragraph, I shall try to shed light to some aspects of the socio-political engagement of the walking artists, in their explicit and implicit aspects. It is true that especially Fulton makes it clear that his art is “just art”, not “political art.” However, his stance in favor of some civil and ecological campaigns—from his interest in Arne Næss’ “deep ecology” to his advocacy for Tibet and Native Americans—had led to actions in which such engagement is explicit, like Slowalk in defense of the artist Ai Weiwei. Additionally, and in a more general sense, it is walking as such that can be seen as an activity conveying lato sensu political implications: the defense of the slowness inherent in walking makes this artform a critical stance against the increasing acceleration of the contemporary technocratic and productivist world. Finally, in the third paragraph, I shall discuss some aporias that this artform brings with it and that have already been thematized by the artists themselves. The point here concerns the contradiction that seems to arise between an artform that can only be given as an experience, as such not sharable and not livable except by the walking person, and its communicability, which must necessarily take place through images or accounts, that is, by means of something totally other than the experience of walking. Such an aporia, sometimes imputed to the walking artists themselves, turns out, on closer inspection, to be a point of reflection for the artists, thus becoming one of the key points in the self-thematization of their artistic activity.